Uvijek se pretpostavlja da osoba ima mentalnu sposobnost da pristane na liječenje (ili da ga odbije), osim ako se može dokazati da nema. Osobi može nedostajati sposobnost u odnosu na neke odluke, a ne na druge. Činjenica da je žena možda donijela odluku za koju zdravstveni radnici smatraju da nije u najboljem interesu nje ili njezine bebe, nije sama po sebi razlog da odluči da joj nedostaje kapaciteta. Ako se smatra da žena nema sposobnost, odluke o njenom liječenju moraju se donositi u njenom najboljem interesu. Faktori koje treba uzeti u obzir pri odlučivanju o nečijem najboljem interesu uključuju uzimanje u obzir bilo koje pisane izjave o preferencijama ili željama, što može uključivati plan poroda. Tamo gdje postoji ozbiljna sumnja ili spor oko sposobnosti ili najboljeg interesa neke osobe, zdravstvenim radnicima bit će potrebno pribaviti stručne psihološke i/ili psihijatrijske dokaze o duševnom stanju osobe. U nekim slučajevima gdje postoji zabrinutost je li predloženi tretman u najboljem interesu neke osobe, od suda se može zatražiti da donese odluku. Sud može donijeti obvezujuću odluku u vezi s liječenjem ili može imenovati zamjenika koji će donositi odluke u ime pacijenta. Ako se žena liječi od mentalnog poremećaja to ne mora nužno značiti da joj nedostaju kapaciteti u vezi s odlukama o njenoj materinskoj njezi. S njom bi se trebalo postupati na isti način kao i sa bilo kojom drugom ženom, osim ako se procijeni da nema sposobnost.